Language and Lexicon



 

Neki apelativi i vlastita imena istrorumunskog podrijetla u središnjoj Istri

August Kovačec
Filozofski fakultet, Odsjek za romanistiku
Ivana Lučića 3, HR-10000 Zagreb

Osim rijelkih istrorumunjških toponima na prostoru gdje se još govori istrorumunjski, značajno je da se na kompaktnoj areji, gdje se istrorumunjski odavno više ne govori, u hrvatskom još čuvaju imena zaselaka i prezimena koja su nedvojbeno isirorumunjska. Osim prepoznatljivih leksema (bur, fur, fečor i dr.) i morfoloških značajki (stariji oblik postponiranog člana -ul- mjesto suvremenog islrorumunjskog -u) i sama distribucija takvih toponima (oikonima) omogućuje da u njih svrstamo i neka imena koja se po samo leksičkim i gramatičkim kriterijima ne bi tako mogla razvrstati.

Istrorumunji su danas najmanja jezična zajednica u Istri s vlastitim tradicionalnim prostorom, ali je oko pola tisućljeća njihove nazočnosti na istarskome tlu -unatoč perifernom društvenom i kulturnom značenju vlaških i ćićkih skupina kako danas tako i u prošlosti - i izravno i neizravno utjecalo na oblikovanje etničke, jezične i onomastičke slike Istre. Iako vijesti o pojedinačnim dolascima vlaških pastira (predaka Istrorumunja) u Istru ima od kraja 14. st. (Dragomir, 1924, 15; Pugcariu, 1926, 23-4), njihovo naseljavanje u znatnijem broju i u većim skupinama započelo je u drugoj polovici 15. st. i početkom 16. st. U 15. st. knezovi Frankopani sustavno su naseljavali Vlahe iz sjeverne Dalmacije na svoje posjede na otoku Krku, u Omišalj, Dubašnicu i Poljica, a da je bila riječ o njihovu značajnijem broju i o tome da je dobar dio tih Vlaha govorio rumunjski, svjedoči i to što se u Poljicama rumunjski jezik očuvao do 70-ih godina 19. st. (Dragomir, 1924, 14; Skok, 1938, 113; 1950, 25); o rumunjskom karakteru njihova jezika svjedoče također i toponimi i riječi koji su se sačuvali na Krku u hrvatskom govoru Dubašnicc, Bogovića idr. (Skok, 1938, 113-119; 1950, 25; Tekavčič, 1962, 37-8; usp. iPuscariu, 1929, 61). Iz Dalmacije su Vlasi odlazili što zbog sve veće prijetnje od turskog nadiranja što zbog sve većih davanja hrvatskim feudalcima i sužavanja njihovih prava i sloboda (Dragomir, 1924, 15, 16).

Zbog kuge koja je u 15. st. prorijedila stanovništvo u Istri njihove se skupine sve češće usmjeravaju i prema Istri već od sredine 15. st. i osobito u tijeku 16. st. Tako znamo da su Frankopani između 1510. i 1525. naselili prebjegle Morlake u Munama i Zejanama (Žejane su i danas najznačajnije istrorumunjsko naselje), a Vlasi/Morlaci naseljavali su se i po središnjoj Istri, kako na mletačkim posjedima tako i na području pazinske grofovije (usp. Dragomir, 1924, 16-17; Pu?cariu, 1926, 32 i si. ). Pritom se ne smije s uma smetnuti nekoliko Činjenica. U 15. i 16. st. nazivi Vlah/Vlasi i Morlak/Morlaci nemaju više samo etničko i lingvističko značenje nego i sociološko, ili ponajprije sociološko (pastiri i si.), ili pak znače 'došljaci, pridošlice, stranci, oni drugi'. Zato se ne smije zaboraviti da se pod Vlasima podjednako podrazumijeva stanovništvo hrvatskoga jezika koje dolazi u Istru iz sjeverne Dalmacije i južne Like kao i stanovništvo rumunjskoga jezika pri-došlo iz istih'strana. Kako god bilo, jedan dio došljaka (Vlaha, Morlaka) svakako je govorio rumunjski koji se u nekim mjestima očuvao u Istri do danas (Dragomir, 3924, 18; 1924a, 46-7).

Pod imenom Vlaha koji dolaze u Istru bilo je dakle istodobno i čisto hrvatskoga stanovništva i kroatiziranih Vlaha koji su se nekoć služili rumunjskim jezikom (na to upućuju i njihova prezimena kao npr. Radolović i dr.), ali je jednako tako pouzdano da su i Vlasi rumunjskogajezika u Istru došli već u najvećoj mjeri dvojezični, da su osim rumunjskoga odreda govorili i hrvatski. Njihova je ono-mastika najvećim dijelom bila hrvatska, pa se po imenima najčešće i ne mogu razlikovati od Hrvata (Dragomir, 1924, 11 -2). Uostalom, i ime kojim sebe sami zovu Istrorumunji u selima južno od Učke Vlas, Vla$ {-Vlasi), a kojim ih nazivaju i okolni Hrvati, podjednako je i naziv za novije hrvatske doseljenike u Istri za razliku od Hrvata starosjedilaca Bezjaka ih" Bejzaka (Skok, 1971, 144). Jednako tako naziv Ciči (Ciči, Ciči) sjeverno od Učke danas označuje sve stanovnike toga kraja bez obzira na jezik (Ćićarija, Ćićarija), ali se u prošlosti odnosio prvenstveno na stanovništvo rumunjskogajezika (usp. Skok, 1971, 327-8).

Razmjerna socijalna perifernost pa i izdvojenost transhumantnih pastira i krbunara omogućile su - osobito u geografski i prometno manje izloženim krajevima i ondje gdje su zajednice rumunjskoga jezika biJe brojnije i gušće - da neka naselja do danas očuvaju osebujan oblik rumunjskoga jezika. S druge strane, njihov razmjerno malen broj u odnosu na većinsko stanovništvo nikada im nije dopuštao da žive potpuno zatvoreni u svoje zajednice, nego su od samoga početka oni u Istri neprestano bili u doticaju sa stanovništvom hrvatskoga jezika, a uz svoj rumunjski jezik od reda su se služili i hrvatskim. Od najranijih vijesti o njima ističe se njihova dvojezičnost (Pupčanu, 1926, 26, 49; KovaČec, 1971, 204), a dvojezični su očigledno bili već i u sjevernoj Dalmaciji i u unutrašnjosti Balkanskoga poluotoka. Istrorumunji su od starine uz svoj rumunjski jezik govorili i hrvatski.

Ističući sve to moramo također naglasiti da se područje istrorumunjskoga jezika u Istri tijekom nekoliko stoljeća neprestano smanjivalo. Ne ulazeći dalje u prošlost, jer su podaci o tom perifernom pastirskom stanovništvu uglavnom nesustavni, uzgredni i šturi, istaknut ćemo da se istrorumunjski još sredinom prošloga stoljeća govorio u gorovitom dijelu poluotoka između RaŠkoga i Kvarnerskog zaljeva (jugozapadno od Labina i Rapca) u selu Skitača (Maiorescu, 1900, 65; Maiorescu je to selo posjetio ljeti 1857), a na početku ovoga stoljeća prestao se govoriti u selima Grobnik (Gromnik) i Gradinje kao i u nekim zasel-cima na zapadnoj periferiji istrorumunjskoga areala (Pu§cariu, 1926, 40). Sa 3000 govornika na koliko ih može svesti razumna procjena za sredinu prošloga stoljeća (različiti izvori za to razdoblje navode procjene od 2500 do 6000 Istrorumunja), a približno jednak broj mogao ih je biti i početkom ovoga stoljeća (Pu§cariu, 1926, 41-3), istrorumunjska se zajednica 60-ih godina našega stoljeća bila svela na 1250 do 1500 govornika (Kovačec, 1971, 23). Zbog odlaska u gradove u potrazi za zaradom i zbog iseljavanja u inozemstvo, u posljednjih tridesetak godina istrorumunjska je zajednica u toj arei svedena na jedva 300 govornika. Višestoljetno uzmicanje toga idioma danas gaje dovelo na rub opstojnosti.

Onomastika istarskih Rumunja danas je u golemoj većini slučajeva hrvatska. Krsna se imena odavna u potpunosti podudaraju s krsnim imenima jednojezičnoga hrvatskoga stanovništva uključujući u to i pojedine talijanske likove koji su se udomaćili u Istri (Romano, Aldo, Mario, Adriana itd.) kao i hrvatske govorne i hipokorističke oblike (live, J ivi na, Ane, Anina, Mare itd.). Prezimena Istrorumunja redovito su hrvatska {Glavić, Jurman, Kovač, Uković, Doričić i dr.) Samo iznimno poneko prezime pokazuje jasne oznake rumunjskoga podrijetla (Sušnjevica: Belulović, varijanta Ballulovich) ili pak barem jasnu balkansku provenijenciju (Žejane: Stambulič). Vlaški značaj drugih istrorumunjskih prezimena izvodi se ponajprije i iz njihove geografske distribucije u Dalmaciji i drugdje (Žejane: Sanković, dolazi također u okolici Benkovca, Kostajnice, Brušana u Lici i dr.; Žejane: Marmilić/Marmelić, dolazi također u kutinskom kraju). Prezimena kao Cvečić, Doričić, Glavić, Uković i dr. ne mogu se ni po jezičnim značajkama ni prema geografskoj distribuciji povezati s tom skupinom. I istrom mu nj ski nadimci rijetko pokazuju takve jezične značajke koje bi ih nedvojbeno vezivale uz rumunj -ski jezik (možda Bace, Bace u Kostrčanu i SuŠnjevjci možemo dovesti u vezu s rum. baciu 'glavar pastirskog stana'?), a u najvećem broju slučajeva to su prozirni apelativi na hrvatskoj ili na talijanskoj osnovici (Žejane: Cuk, Didit", Covač(u), le Lenke, (lu) Limezu,...; Sušnjevica: Fabro,...; Nova vas: Lukač,...; Jasenovik: Surw.it,...). Samo rijetki istrorumunjski nadimci možda upućuju na vezu s balkan -skim prostorima (u Žejanama Bajarin, u Sušnjevici Rade).

U današnjem arealu istrorumunjskoga idioma također je vrlo malo toponima izvedenih iz njegovih jezičnih sastavnica. Novonaseljeno vlaško stanovništvo ili je preuzelo starije mjesne nazive (bilo hrvatske bilo romanske), a dvojezični su govornici nova imena davali najčešće tako da bi ona podjednako mogla funkcionirati i u hrvatskom i u rumunjskom. To su najčešće imena u kojima se jasno daju prepoznati apelativi, obično hrvatski (draga, vrh, sinokoša i si.) ili kadšto posu-đenice iz talijanskoga (vala i si.), dok su imena od rumunjskih apelativa više iznimka nego pravilo. Naravno, ona imena koja usporedno funkcioniraju u dva jezična sustava moraju u svakome od dvaju jezika imati posebno gramatičko i fonetsko ruho, pa se na tom planu onda može govoriti o razmjerno sustavnoj razlici (/odnosu) između hrvatske i istrorumunjske toponimije, osobito kada je riječ o tzv. mikrotoponimima. U skladu s tim, primjerice, imena istrorumunjskih naselja razmjerno se predvidljivo mijenjaju - fonetski i morfološki - u svakome od dvaju jezika. Likovima iz hrvatskoga jezika Letaj, Sušnjevica, Nova Vas, Jasenovik /udomaćeno Senovik/, Kostrčan /službeno i Kostrčanel, Brdo /srednji rod/, Žejane itd. u istrorumunjskom odgovaraju likovi Lelai/ i sa članom Letaiuf, Susnevite /najčešće sa "čakavskim" [s], rjeđe Susnevitel, Noselo ili Nosolol na Štokavskoj leksičkoj osnovici?/, Sucodru I gdje je jasno uočljivo apelativno istrorumunjsko podrijetlo: su codru istror. znači 'pod gorom, pod šumom'/, Costarčan /i sa članom CostarčanuJ, Barda /Ženski rod/, Žei&nl i sa članom Žeianu; muški rod jednine prema množini Ženskog roda u hrvatskom; sa starijim /a/, tj. /a/ili Ih!, u istrorum., mjesto novijega /a/ u hrv. Slično je i s imenima naselja izvan istrorumunjskoga govornog areala: za hrvatske likove Pazin, Labin, Pićan, Lovran, Volosko, Opatija itd. u istrorumunjskom nalazimo Pazin, Labin /rjeđe Labin!, Pitan I koji pretpostavlja "necakavski" oblik *PiČanl, Lovran, Volosca, Opatiiel i Opatiial itd. Dok se u hrvatskom kadšto rabi i službeni ijekavizirani lik Rijeka mjesto lokalnog i tradicionalnog Rika, u istrorumunjskom je lik Rica jedini u uporabi. Rijetki su slučajevi kalkiranja hrvatskih imena kao u Supitan za hrv. Potpićan (su je u istrorum. prijedlog 'pod'). Značajno je, osobito na sjeveru, da za okolna hrvatska naselja Istrorumunji čuvaju starije hrvatske fonetizme koji su iz neposredno susjednih hrvatskih govora nestali (usp. Petrovici, 1967, 262-272). Tako hrvatskim oblicima Pasjak, LaniŠće (službeno i "štokavizirano" također i Lanišie, Lanišla) u istrorumunjskom odgovaraju likovi Pasiak, LaniŠt (plur.). Iz ovoga se vidi da istrorumunjska toponimija čuva starija stanja fonetizma hrvatskih govora.

Za mikrotoponime koji se odnose na čestice ili predjele unutar međa posjeda pojedinih sela stvari stoje nešto drugačije, a mi ćemo prikazati jedan primjer s juga i nekoliko primjera iz Žejana koji se u polazištu temelje na apelativnim sastavnicama iz istrorumunjskog vokabulara, pa su po tome, barem za lingvista, djelomično prozirni. Tako na jugu (Kostrčan) nalazimo složeni mikrotoponim Draga boiilor koji se odnosi na uvalu s pašnjacima. Prvi dio toga toponima je hrvatski apelativ draga (dakako, u istrorum. glasovnoj realizaciji) sa značenjem 'dol, dolac' ili pak jednostavno 'zemljište'. Nasuprot povijesno analognim toponimima Draga lu cal' i Draga lu oi koji se leksički i gramatički mogu analizirati sa stajališta današnjeg istrorumunjskoga (Kovačec, 1971, 106), kao i nasuprot mikrotoponimu Bačve drage koji je također proziran {bdtve je "čakavska" reali -zacija ža bačve 'bačva'), drugi dio mikrotoponima Draga boiilor današnjim govornicima (južnog) istrorumunjskoga samo je djelomično razumljiv. U sastavnici boiilor većina govornika uočava vezu s istrorumunjskim apelativom boi, boii 'volovi' (množina od bo, bovu 'vol'), ali gramatička uloga te sastavnice danas više nije jasna jer govornici više ne razaznaju vrijednost dočetka -(i)lor. Dok su još sredinom prošloga stoljeća bili vrlo obilno zasvjedočeni primjeri sintetičke dekli-nacije imenica s genitivom-dativom jednine na -lut a množine na -lor (Puşcariu, 1926, 149), oni su već početkom 20. st. na jugu u potpunosti nestali iz uporabe, a funkcija genitiva-dativa izražava se isključivo česticom lu za oba roda i oba broja (iako dolazi od dativa demonstrativa ILLE, taje čestica danas zapravo prijedlog). Na jugu je mikrotoponim Draga boiilor danas jedini relikt sintetičke deklinacije imenice sa članom.

Za Žejane ćemo razmotriti tri mikrotoponima kojima su u osnovici istrorumunjski apelativi: Mdržir, Pdrt i Val'. Dok se lat. MARGINE(M) (nominativ MARGO) 'granica, međa; rub' očuvao u sva tri preostala rumunjska povijesna narječja (dakorum. margine, arum. mardzind, mardzine, meglenorum. mardzini, marzini;nsp. Cioranescu, 1966, 505; Papahagi, 1963, 655; Capidan, 1928, 184), u istrorumunjskom se ta riječ kao apelativ nije očuvala, nego je zamijenjena posu-đenicama cunfi'n ili yrdnita (sa /&/ 'granica' za razliku od yranita 'grančica'; Kovačec, 1971, 40). Iako za Žejane Rosetti prema Ascoliju navodi toponimijski lik Mariini (Rosetti, 1968, 609), takav toponim na terenu nismo zabilježili. U vlastitoj građi s terena nalazimo samo lik Maržir kao mikrotoponim koji se odnosi na čestice pašnjaka na rubu (granici) nekadašnjih zajedničkih ("komunskih") seoskih zemljišta. Mikrotoponim se danas redovito rabi samo u navedenome nepromjenljivom liku, a govornici ga ne dovode u vezu ni s jednom riječju istro -rumunjskoga niti mu pridaju kakvo apelativno značenje. Kadšto se taj mikrotoponim rabi s postponiranim članom muškog roda jednine (Maržiru, zabilježeno u govoru školske djece), a kod rijetkih starijih stanovnika (rođenih između 1900. i 1910.) zabilježili smo i lik s određenim članom ženskog roda množine Maržirle. Ako se polazi od oblika Maržir kao množine ženskoga roda, onda bi mu u jednini odgovarao oblik *Mariire (prema tipu secure 'sjekira' - seciir 'sjekire', djelomično i mul'are 'žena' - mul'er 'žene'). Premda takva singularnog oblika danas nema ni među istrorumunjskim apelativima ni toponimima, u njemu se jasno prepoznaje rumunjsko margine 'međa, granica; rub' s tipičnim istrorumunjskim rotacizmom intervokalnoga -N- (kao u bur 'dobar' < BONUM, care 'pas'< CANEM, zure 'krepak' < IU(VE)NEM itd.). Što se tiče pluralnoga oblika bez eks-plicitne oznake (Mdržir0), on je posljedica gubljenja korelacije između nepalatali -ziranih i palataliziranih suglasnika pod utjecajem hrvatskoga koji takvu korelaciju (/p/~/p/,/b/~/b/,/r/~/f7 itd.) ne poznaje (Petrovici, 1967, 267-9; Kovačec, 1971, 79), a parovi opreka zadržali su se samo ondje gdje su se mogli poistovjetiti s kakvim parom u hrvatskom (nepalatalno-palatalno: /an/ 'godina'- /ah/ 'godine', IcšJ 'konj', za starije/cal/, ~/cal7 'konji'; opozicije/n/ ~/fV i /1/-/I7 očuvale su se jer se rumunjski odnos nepalatalizirano ~ paJatalizirano poistovjetio s hrvatskim odnosom nepalatalno ~ palatalno). Zahvaljujući toj promjeni osobito su se mnogi plurali muškoga roda prestali razlikovati od singulara (/lup/ ~ /lup'/ : /lup/ 'vuk' i 'vukovi', /bur/ ~ /buf/: /bur/ 'dobar' i 'dobri' itd.; Kovačec, 1971, 87). Prema tome, pretpostavljeni pravilni pluralni oblik * maržir (<*margini), gdje dočetno l-il nije bilo razlikovno za hrvatske auditivne navike što su ih prihvatili Istrorumunji, postao je Maržir. Nije ovdje bez interesa upozoriti na jedan paralelizam u vlaško-rumunjskoj toponimiji na granici jugozapadne Srbije i Crne Gore. Naime, tamošnji toponim Pešler za krašku visoravan (područje s mnogo pećina) ne može se objasniti s pomoću kriterija onoga jezika na čijem teritoriju on dolazi, iako se u njemu jasno nazire slavenska leksička jedinica za 'špilju'. Lik peštera 'pećina, špilja' je bugarski, uostalom i po skupini /št/ mjesto zapadnojužnoslavenskog /ćV, a na području o kojemu je ovdje riječ nikada se nije govorilo bugarski. No taj se to -ponim može objasniti preko rumunjskoga gdje jednini peštera 'pećina' (iz bugarskoga) odgovara množina pefteri (fonetski [peštef]), ali je taj oblik u zapadnojuŽnoslavenskom jezičnom miljeu bio auditivno interpretiran kao PeŠter (Petrovici, 1961, 27), a zatim u skladu s docetkom kao jednina muškoga roda. Područje Peštera bilo je inače jedno od poznatih staništa vlaških pastira.

Iako je u južnim istrorumunjskim selima zabilježen apelativ parat (< PARTEM) (Pus/cariu, 1929, 127; Byhan, 1899, 316), danas je zapravo na cijelom području u optjecaju posuđenica dil 'dio' u svim kontekstima. No u Žejanama, gdje je za većinu govornika apelativ porte danas nepoznat, mikrotoponim Part (za etimologiju usp. Cioranescu, 1966, 605) odnosi se na predio gdje je šuma podijeljena među različitim obiteljima, za razliku od zajedničke šume cijeloga sela (comunsca bo§ca). Prema svjedočenju najstarijih govornika (rođenih prije prvoga svjetskoga rata) nekoć je u Žejanama bila u optjecaju riječ parte, s pluralom part, i sa značenjem 'zemljišna čestica, parcela'. No za mlađe govornike Part je danas samo neprozirno mjesno ime. Slično tomu, mitrotopomim Val', koji označuje predio s česticama obradive zemlje, zapravo je plural apelativa vale 'dolac, dolina, draga' koji u potpunosti odgovara dakorumunjskomu pluralu vai od vale (usp. Cioranescu, 1966, 883). Stariji govornici još dopuštaju oblik vale u apelativnoj uporabi, ali je u Žejanama danas u toj službi u optjecaju isključivo oblik vala (pl. vale), a to je italijanizam preuzet preko hrvatskoga vala (Byhan, 1899, 384). Kao što iz ovoga proizlazi, onomastika konzervira starija jezična stanja koja su se iz svakodnevnoga jezika izgubila. Kada bi istrorumunjski nestao - a slijed događaja u posljednjih tridesetak godina neumoljivo vodi prema njegovu nestanku - malobrojni toponimi slični onima koje smo spomenuli mogli bi, ako bi bili prihvaćeni recimo u hrvatski, sačuvati niz obavijesti o značajkama islrorumunjskoga idioma. No dok bi pri takvu za sada hipotetičkom nestanku istronimunjskoga idioma toponimi poput Laništ, Pdsiak, Sucodru, Pitan, Supi'tdn itd. najvjerojatnije i sami nestali, a zamijenili bi ih ekvivalenti iz hrvatskoga niza koji je na raspolaganju dvojezičnim govornicima (Lanišće, Pasjak, /Ja/senovik, Pićan, Potpićan itd.), dotle bi nadimci, prezimena i mikrotoponimi bez paralelnih posebnih hrvatskih likova (Draga boiilor, Maržir. Part i si.) imali izgleda da se održe i u drugom jeziku.

Ako se na temelju svega što smo do sada rekli, vratimo istrorumunjskim riječima i imenima (toponimima, prezimenima ...) u istarskom hrvatskom, uoČit ćemo razmjerno vrlo slabu zastupljenost istrorumunjskih riječi (apelativa) u hrvatskim govorima Istre kao i dosta rijetke toponime i prezimena nespornoga istronimunjskoga podrijetla izvan areala još živoga istrorumunjskoga idioma. Ako takvo stanje usporedimo s onime na zapadnom dijelu otoka Krka, iznenadit će nas oskudan broj istrorumunjskih ostataka u hrvatskim govorima Istre nasuprot bogatoj žetvi (mikro)toponima pa i apelativa rumunjskoga podrijetla na Krku mnogo godina nakon nestanka krčkoga rumunjskoga, ne samo kod Skoka iz dvadesetih godina (Skok, 1938, 113-9) nego i pedesetih godina kod Tekavčića (Tekavčić, 1962, 36-7). Kako je rumunjsko stanovništvo u Istri bilo i brojem i zauzetim prostorom mnogo značajnije od onoga na Krku, takav se odnos možda može objasniti time stoje rumunjsko područje na Krku bilo dvostruko izdvojeno od svijeta (i otok i na tom otoku predio u brdima koji je zapravo slijepo crijevo otoka), pa su tamošnji Rumunji, iako dvojezičnosti nisu mogli izbjeći, komunicirali pretežno u zatvorenom krugu. U tome istom zatvorenom krugu neka su imena i apelativi mogli ostati u optjecaju i onda kada se rumunjski idiom prestao govoriti. Za tanshumantnim stočarstvom, koje pogoduje kontaktima, na Krku nije bilo ni mnogo potrebe a ni mogućnosti. Istrorumunji u Istri, naprotiv, unatoč socijalnoj posebnosti pa i izoliranosti bili su prisiljeni na mnogo intenzivniju i redovitiju svakodnevnu komunikaciju s okolnim jednojezičnim hrvatskim stanovništvom, pa ih ni život u čistim istrorumunjskm naseljima nije oslobađao od redovite uporabe hrvatskoga jezika.

Polazeći od Činjenica koje smo naveli lakše ćemo protumačiti broj rijeci i imena (toponima, prezimena) jasno rumunjskog podrijetla izvan živoga i stro rumunjsko -ga areala u Istri. U svojoj monografiji o hrvatskim govorima Istre i J. Ribarić navodi kako u hrvatskim govorima Istre ima malo rumunjskih riječi (Ribarić, 1940, 128 et passim). On izrijekom navodi ove riječi kao rumunjske: bata 'lokva, jama s vodom', birikata 'grlo', čuma (u Krnici) 'guka, kvrga iza rogova kod blaga', degečkdti, gadičkdti, kadičkdti 'škakljati', glindđra 'vratna Žlijezda', mugara 'ovca s mlijekom kojoj je janje već prodano', petrikdti, patrukai 'igrati se kamenčićima', ptica 'muško udo', stfpla 'mlada ovca počevši od drugoga proljeća', sugdti 'sisati', Šurla 'pastirska sopila s jednom cijevi', trzjak 'kasno izloženo janje', ginzire 'zubno meso, desni' (ibidem). Za većinu tih riječi Ribarić navodi da se upotrebljavaju u svim govorima Slovinaca, mnoge od njih (glindura, birikata, trže) u Dalmaciji, riječi puca i šurla i u hrvatskim kolonijama u južnoj Italiji, a trže i na prostorima izvan Dalmacije, u Bosni i u Srbiji. Od navedenih riječi u istrorumunjskom se ne rabe čuma, mugara, petrukati (tj. njegov ekvivalent), a hrvatsko sugati, unatoč etimološkoj istovjetnosti, teško je dovesti u formalnu vezu s istrorum. suže. Iako nisu sve i "iskonske rumunjske", u istrorumunjskom su danas uobičajene i svjedoče o stanovitoj starini riječi bata(/bate), berikata, yadiČca, pika (/pute), šurla (/surle), starpla, tarzidk (Aarzl'ac), ziniire, ali nisu sve ni iskonske rumunjske riječi ni rumunjske tvorbe (npr. berikata, šurla, starpla, tdrziac, ...). Ove riječi što ih navodi Ribarić mogli su govori hrvatskih došljaka u Istru posuditi preko rumunjskoga u sjevernoj Dalmaciji ili pak dublje u unutrašnjosti, pa zato spomenuti oblici u istrorumunjskom mogu biti samo paralelni razvojni oblici a ne nužno izvor iz kojega bi posuđivali Slovinci i drugi kroatofoni stanovnici Istre. Kako god bilo, izravan istrorumunjski utjecaj na vokabular hrvatskih govora Istre više je nego oskudan i dosta nesiguran. Jedini sigurni leksički elementi kojima je istrorumunjski poslužio kao ishodište jesu manje ili više Šaljivi nazivi za Istrorumunje, njihov jezik i način govora: drakulai 'govoriti istrorumunjski' (zbog Česte uporabe riječi draču, draču 'vrag'), Ciriblrci, čiribirskii si. (usp. Skok, 1971, 327-8) kojima area raširenosti nije velika.

I za neke apelative rumunjskoga podrijetla koji su obilno posvjedočeni u hrvatskoj toponimiji Istre najčešće se može pretpostaviti da su u hrvatske govore, kao apelativi, mogli biti preuzeti preko rumunjskoga još i prije dolaska u Istru, pa se i ne moraju tumačiti preuzimanjem iz istrorumunjskoga, a odgovarajući elementi u istrorumunjskom arealu mogu se promatrati kao paralelni elementi; tako se u Istri mnogo zaselaka zove Katun, Katuni ne samo na prostoru gdje se nekoć govorio istrorumunjski nego i izvan njega, i to daleko prema zapadu poluotoka. Dok je prezime Faraguna najvjerojatnije istrorumunjsko (na to ukazuje njegova geografska distribucija pretežito u Labinštini; za etimologiju 'bez pastirske kabanice od kostrijeti' usp. Skok, 1971, 634), dotle široka zastupljenost prezimena Sugar, Šugar, Poropat i izvan istarskoga prostora (uključujući i oblike izvedene od navedenih) upućuje na to da su u hrvatske govore mogla bili preuzeta i već negdje u Dalmaciji, a ne nužno iz istrorumunjskoga u Istri. Osim izoliranih prezimena (u početku vjerojatno nadimaka) u kojima se jasno daju izdvojiti rumunjski bilo leksički bilo tvorbeni elementi, istrorumunjska su prezimena u Istri dosta rijetka. Tako u okolici Pazina nalazimo izolirano prezime Buru! s jasno prepoznatljivim dijelom koji potječe od i stro rumunjskog leksema (bur 'dobar' s istrorum. rotacizmom intervokalnoga -N-) i postponiranim određenim članom -ul. Značajno je pritom istaknuti da u istrorumunjskom danas postponirani član muškog roda u jednini ima oblik -u (finalni -/ je nestao), ali da prezimena istrorumunjskoga podrijetla kod Hrvata u Istri čuvaju stariji oblik -ul.

Kod toponima - pretežno je riječ o imenima zaselaka - u velikoj se većini slučajeva može govoriti o imenima koja su potekla od nadimaka osoba ili od prezimena. Prepoznatljivo istrorumunjski toponimi (oikonimi) koncentrirani su u Istri na izduženom prostoru istočno od crte Hum - Raški zaljev, zapadno od zapadnoga podnožja Učke, odnosno zapadno od crte Brest - Sušnjevica - Kršan -Rabac. Taj je prostor na sjeveru omeđen približnim potezom Hum - Lupoglav -Brest, a na jugu ga omeđuju vode RaŠkog zaljeva od ušća Raše te Kvarnerskog zaljeva do Rapca. Na tom prostoru dugom nešto manje od 40 km i najčešće ne širem od 5 km (s prekidom širine oko 3 km od istoka prema zapadu duž toka Raše od izlaza iz Cepićkog polja te s prekidom u Širini oko 3,5 km u smjeru istok-zapad između Svete Nedelje i Vineša) koncentracija istrorumunjskih toponima navedenog tipa razmjerno je značajna, dok su izvan toga prostora oni rjeđi, pojedinačni i manje karakteristični. Zanimljivo je da na arealu gdje je islrorumunj-ski jos živi govor toponima navedenog tipa, s jasno istrorumunjskim jezičnim značajkama, gotovo i nema.

Na prostoru što smo ga označili nalazimo toponime izvedene od prepoznatljivih rumunjskih (istrorumunjskih) apelativa, kao npr. Fičori (jedan zaselak oko 2 km zapadno od Lupoglava i drugi oko 1 km jugoistočno od Dolenje Vaši; kao apelativ, u istror./ecor znači danas 'dječak; dijete', ali je u pastirskoj terminologiji nekoć značio 'momak, pastirski pomoćnik'; usp. Skok, 1971, 513-4). Apelativna osnovica prepoznatljiva je i u imenima zaselaka Furuli (oko 2 km jugoistočno od Paza) i Bunili (oko 1,5 km zapadno od Kršana), ali je do ovih toponima vjerojatno došlo preko nadimaka osoba (fur 'tat', bur 'dobar'; današnji pluralni oblik moguć je jedino preko hrvatskoga koji elemente Furu! i Burul tretira kao nerazlučnu cjelinu; istrorumunjski plural s određenim članom bio bi *Furi, *Buri), Po jednakom su načelu izvedeni i nazivi zaselaka Črnuli (oko 2 km sjeverno od Sv. Martina), Škanduli (oko 1 km istočno od Črnula) i Kršuli (oko 4 km sjeverno od Barbana, s druge strane rijeke Raše), kojima apelativna osnovica očigledno nije istrorumunjska (osim ako u Škanduli nije riječ o obliku izvedenom od se and 'stol(ac)'), ali ih uz prethodne primjere vezuje rumunjski postponirani član -ul za jedninu muškog roda ispred hrvatskoga dočetka za množinu muškoga roda. U imenu zaselka Pikulići (oko 1,5 km istočno od Boljuna) od imena sa članom (Pikul) izvedeno je prezime na -ić koje ujedno u množini označuje i zaselak. Na poluotoku južno od Labina između Raškoga i Kvarnerskog zaljeva nalazimo toponim Sikul (oko 6 km južno od Labina) a oko 4 km sjeverno od Svete Nedelje zaselak Licu!; oba ova toponima imaju već spomenuti postponirani član u jednini, a dio ispred člana nije moguće dovesti u (pouzdanu) vezu s nekim apelativom. Kod ušća Raše, oko 5 km sjeverno od Sikula, nalazimo i toponim izveden od njega Sikulski breg.

Kada na prostoru što smo ga omeđili nailazimo na zaselke s imenom Vhhi (jedan oko 3,5 km sjeveroistočno od Pićna, drugi oko 3 km jugoistočno od Labina), onda su se ta imena nekoć najvjerojatnije odnosila na Istrorumunje (Vlahe), iako je gramatički lik hrvatski čakavski {istrorumunjski je plural Vlas ili Vlas). No u Istri zapadno od crte Draguć- Cerovlje - Gračišće - donji tok Raše, gdje su takvi nazivi također česti, oni su se vjerojatno odnosili na naselja hrvatskih došljaka iz Dalmacije.

Naziv zaselka Faraguni (oko 4 km sjeverozapadno od Labina; isti toponim u singularu postoji izolirano kod Plomina Faraguna; vidi više) izveden je od apela -tiva koji u istrorumunjskom više ne dolazi (gunđ, gune) i od prijedloga fara koji je danas zamijenjen sa. far de 'bez' (sa de da se "prevede" hrvatski genitiv). Kada dolaze unutar ovako kompaktnog areala, s istrorumunjskim se leksemima i imenima mogu povezati i neki toponimi (oikonimi) kojima bi inače teško bilo dati neku zadovoljavajuću interpretaciju (Suši, zaselak 2 km jugoistočno od Donje Vaši, možda je u vezi s istror. prilogom sus 'gore'; Humanija, oko 1 km sjeveroistočno od Boljuna: Kurelovići, oko 2 km jugoistočno od Boljuna, može biti u vezi s istrorum. carele 'pas' /bez Člana care/: Cigarišće, oko 4 km južno od Boljuna, s istrorum. rotacizmom; Morovići, oko 3,5 km zapadno od Šušnjevice; Krbune, oko 4 km zapadno od Brda: Bolovani, oko 2 km jugozapadno od Kršana; itd.). Čak i oblici kao Dušmani, (oko 2 km sjeveroistočno od Labina) koji se leksički ne mogu više dovesti u vezu s istrorumunjskim, u ovakvom kompaktnom arealu mogu naći svoje tumačenje. Jednako tako to vrijedi i za toponim Vragulina (vrh na poluotoku južno od Sikula) u kojem nalazimo hrvatski leksem, postponirani rumunjski član -ul i mocionalni sufiks koji je dodan na Član. Ime zaselka Floričići, oko 2 km sjeverno od Pićna, treba dovesti u vezu s leksemom kojega više nema u istrorumunjskom (*flore 'cvijet'), a koji odgovara dakorum. floare. Izvan ovoga areala nalazimo naziv zaselka Jama, između Buzeta i Roča, koji se možda može tumačiti istrorum. apelativom iarna 'zima', naziv vrha Bubeš, oko 3 km istočno od Lanišća, s mogućim rum. sufiksom -es te ime malog sela Kurelići, oko 2 km zapadno od Draguča. No odvojenost od kompaktnoga prostora toponima isirorumunjskoga podrijetla čini ova tumačenja nesigurnijima. Dodajmo tome da u planini iza crte Volosko - Lovran nalazimo imena zaselaka Koiuli (2 zaselka), Mikulići, Baladi za koje je tumačenje s pomoću rumunjskoga vrlo vjerojatno.

Primjeri što smo ih ovdje prikazali upućuju na to da su Istrorumunji, koji su na području središnje Istre nekoliko stoljeća tvorili kompaktne zajednice, s vremenom napustili svoj jezik, ali su ostavili nedvojbene tragove o svojoj nekadašnjoj nazočnosti u hrvatskoj toponimiji Istre, a da je pritom u hrvatske govore ušlo vrlo malo (pouzdanih) istrorumunjskih leksičkih elemenata. Toponimi (i imena općenito) o kojima je ovdje riječ u najmanju ruku svjedoče o tome daje u 16., 17. pa i u 18. st. prostor na kojem se govorilo istrorumunjski sezao dosta daleko na jug i na sjever od relativno male aree na kojoj se istrorumunjski govori još i danas, ali da se govorio (na to upućuju prekidi aree u ravnijim predjelima) uglavnom u brdovilijim dijelovima koji nisu bili naročito pogodni za ratarstvo pa su mogli biti prepušteni ekstenzivnom stočarstvu Istrorumunja.

LITERATURA

  • Byhan, Arthur, 1899, Istrorumãnisches Glossar, Sechster Jahresbericht des Instituts fiir rumãnische Sprache (Rumãnisches Seminar) zu Leipzig, hrsgb. von Gustav Weigand, Leipzig, str. 175-398.
  • Capidan, Theodor, 1928, Meglenoromânii III, Dicţonar meglenoromân, Bucuregti (Academia Română. Studii şi cercetări VII).
  • Cioranescu, Alejandro, 1966, Diccionario etimológico rumano, Tenerife - Madrid (u sveščićima izlazio od 1958. do 1966.).
  • Dragomir, Silviu, 1924, Originea coloniilor române din Istria, Bucureşti, 1924 (posebni otisak iz: Academia Română. Memoriile Secţiunii istorice. Scria ' III, Tomul II, Mem. 4; str. 1 -20/201-220).
  • Dragomir, Silvju, 1924a, Vlahii şi Morlacii. Studiu din istoria românismului balcanic, Cluj.
  • Kovačec, August, 1973, Descrierea istroromânei actuaie, Bucureşti.
  • Kovačec, August, 1984, Istroromâna. Tratat de dialectologie românească (Coordonator: Valeriu Rusu), Craiova. (str. 550-591).
  • Maiorescu, Ioan, 1900, Itinerar in Istria şi Vocabular istrianoromân, Editia a doua publicata de Titu
  • Maiorescu, Bucuresti. Papahagi, Tache, 1963, Dictionarul dialectului aromân general si etimologic, Bucureşti.
  • Petrovici Emil, 1967, Le modèle serbo-croate du système phonematique istro--roumain, Phonologie der Gegenwart..., Hrsgb. von Josef Hamm ... unter Mitwirkung von 0. Back u. G. Newelkowsky, Graz-Wien-Köln, str. 262-272.
  • Petrovici, Emil, 1961, Le problème des Roumains occidentaux, Revue de linguistique, VI, 1, Bucureşti, str. 25-8.
  • Puşcariu, Sextil, 1926, Studii istroromâne in colaborare cu M. Bartoli, A. Belulovici şi A. Byhan. vol. II, Întroducere-Gramatica-Caracterizarea dialectului istroromân, Bucureşti (Academia Română. Studii şi cercetări XI).
  • Puşcariu, Sextil, 1929, Studii istroromâne ... vol. III, Bibliografie critică-Listele lui Bartoli-Texteinedite-Glosare, Bucureştli (Academia Română. Studii şi cercetări XVI).
  • Ribarić, Josip, 1940, Razmještaj južnoslavenskih dijalekata na poluotoku Istri, Beograd (Srpski dijalektološki zbornik, Knjiga IX).
  • Rosetti, Alexandru, 1968, Istoria limbii române de la origini pîna in secolul al XVII -lea, Bucureşti.
  • Skok, Petar, 1938, Studi toponomastici sull'isola di Veglia. Toponimi e ontroponimi d'origine ramena, Archivio glottologico italiano, Torino, vol. XXIX, str. 113-9.
  • Skok, Petar, 1950, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Toponomastička ispitivanja, Knjiga I, Zagreb.
  • Skok, Petar, 1971, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Uredili akademici Mirko Deanović i Ljudevit Jonke, Surađivao u pripremama i priredio za tisak Valentin Putanec, Knjiga prva, A-J, Zagreb.
  • Skok, Petar, 1972, Etimologijski rječnik ..., Knjiga druga, K-Poni1.
  • Skok, Petar, 1973, Etimologijski rječnik ..., Knjiga treća, poni2- Ž.
  • Tekavčić, Pavao, 1962, Due voci romene in un dialetto serbo-croato dell'isola di Veglia (Krk), Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, nr. 7, str. 35-8. Zagreb.

Source:

  • August Kovačec, "Neki apelativi i vlastita imena", Folia Onomastica Croatica, Knjiga 4, Zagreb 1995. Izvorni znanstveni članak Prihvaćen 6. 3. 1995. All rights reserved.

Main Menu


This page compliments of Marisa Ciceran and University Library of Pola (Sveučilišna.Knjižnica u Puli)

Created: Tuesday, August 30, 2005; Last updated:  Friday July 01, 2016
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA